︎


















































Što je vidjela njiva?

Onaj koji je krenuo nije daleko stigao. Sasvim je svejedno je li znao kamo ide, svejedno je li bježao ili je samo krenuo u razgledavanje ili da provjeri međe s namjerom da dođe do kraja sela i onda se vrati, možda istim putem, baš istim putem, stajući u vlastite tragove koje su u mekanoj zemlji ostavile čizme, ili zaobilaznim putem, skriveno, iza kuća, kao da od nekoga bježi, iako ga nitko ne ganja, učinilo mu se na trenutak da čuje jezik koji se više ne govori pa je nesvjesno ubrzao korak i potrčao a da uopće nije znao zašto trči i možda bježi i, ako bježi, zašto bježi preko gole, ljepljive njive (noću je kišilo), jer preko njive nitko nikada nije daleko stigao.















































































Što je vidjela garaža?

Ništa nije upućivalo na to da bi stvari mogle ostati nagomilane tako da nitko ne zna čemu služe i kome pripadaju. I da ih svakog dana bude sve više, a da se čini kao da je sve isto i kao da se stvari ne gomilaju svakim danom sve više. Neprimjetnost je podla. Spori rast bez vidljiva širenja. Onome koji gomila sve se čini korisnim, ako ne sad, onda nekad u budućnosti. Sve ima potencijal da bude upotrebljivo. To je neoborivi argument pogleda usmjerenog u budućnost. Od nule prema budućnosti. Nema veze sa sadašnjošću. Pretrpanost je sva okrenuta prema budućnosti.









































Što je vidio mobitel?

Najživlji su oni najmlađi. Usred dana protrče kroz mjesto, ulaze u dvorišta, prevrću hampere s kišnicom, draže pse, bude mačke, otvaraju kapije, bacaju kamenčiće u prozore, razbacuju hrpe lišća. Mještani za sve okrivljuju vjetar. Lakše im je povjerovati da vjetar s njima igra igru, nego da bi duhovi djece mogli šetati usred bijela dana. O tome nitko ne govori. Iako svatko zna da se ponekad kamenčići kotrljaju uzbrdo, da se jabuke same od sebe bacaju s grana, da psi do iznemoglosti trče oko kuće, da se topla čokolada u taci popije sama od sebe, da se krošnje lipa glasno smiju, da se lokve zamućuju bez da ih netko muti, da miševi cvile ispod kreveta, da se lopta sama baca u zid, da se svjetlo samo pali pred kućom, da komarci zuje usred zime. To nisu komarci ni miševi. To svi znaju. Duhovi djece oponašaju tiho zujanje komaraca i cviljenje miševa i zov ćuka i lupkanje grane u prozor i stenjanje krovnih greda i mačji kašalj i pseće kihanje. Moraju se nekako zabaviti.
















































































Što je vidio kamen?

Zemlja je početak i zemlja je kraj, s kratkim epohama šake između. Vrijeme šake je kraći ili duži period kad je prisutno pojačano djelovanje fizike. Nitko ne zna što do njega dovodi. Najviše ga osjete oni najbliži zemlji. Putanju je moguće svesti na formulu čiji će izračun pokazati pravilan luk kretanja, polovičnu elipsu, poput dúge. Jednako kao što se kreću veći planeti oko manjih, tako se i kamen, poput nenastanjenog planeta, kreće od početka prema kraju, sa zemlje ka zemlji, od zemlje prema zemlji. Putem ponekad, vrlo rijetko, susretne glavu, napravi štetu, razbije prozor, razjari psa, sruši biciklista, zapali kuću, pobije ljude. Ponekad prođu stotine godina bez pomaka. Onda se pojavi šaka. Šaka pronađe kamen. Zato je to vrijeme šake, a ne vrijeme kamena. O tome se ne govori.







































































Što je vidio zazidani prozor?

Netko svakodnevno u prolazu zastane pored Kvatirkine kuće, osvrne se, priđe kući i naviri se kroz prozor kao da se naviruje u sobu u kojoj netko spava ili u kojoj netko objeduje ili u kojoj netko skida odjeću sa sebe ili čini bilo što drugo što bi pripadalo unutrašnjem. Kuća osim tog prozora ništa drugo nema, ni krova, ni pregradnih zidova, ni vrata, pa to gledanje izvana kroz prozor u kuću mora imati neku namjeru koja nije sasvim jasna, namjeru koja od pogleda, ako već ne od kuće, nešto očekuje, pogled nešto očekuje od kuće, ali kako nema ni zidova ni krova ni vrata, kuća taj pogled odmah izbacuje napolje, iz eksterijera u eksterijer, jer kuća je tek u naznakama kuća, ostao je dio zabata, tri zida, jedan prozor, pa je kuća bez unutrašnjosti, sva izvana, u nju se ne može ući, u njoj je nemoguće boraviti, pa je teško zamisliti da bi se pogled mogao zadržati u kući, jer se nema gdje zadržati, jer sve unutrašnje je vanjsko, i da bi pogled kroz prozor nešto mogao vidjeti, nečemu posvjedočiti, ugledati nešto što bi ga moglo iznenaditi, taj svakodnevni pogled koji možda nešto očekuje, a možda i ne, mora biti pogled s velikim umijećem da nadomjesti sve ono čega nema, pogled sposoban zaobići preveliku količinu eksterijera koji okružuje zidove, pogled koji je više u vremenu nego u prostoru, onaj koji vidi unazad ili unaprijed, u mogućnosti koje mu nudi kondicional, zamišljaj, pretpostavka, pogled koji kaže vidim sve što si bila i što si mogla biti.






























Što je vidio veš razapet na sušenje?

U početku to je samo jedva vidljiva maglica, mala magla, nisko iznad zemlje, u dvorištima, na ničijoj zemlji između kuća, u dobrom odnosu s vjetrom, bez namjere da se nekontrolirano širi ili raste, ne izaziva paniku, kao da je kuća otpustila vlastitu prašinu a s njom i vlastitu povijest, TO JE DIM BEZ MIRISA. Nakon toga počne rasti u visinu, odlučno, u širokom stupu, s očitom, ali nejasnom namjerom, pusti me da rastem, hoće biti viši od kuća, nesmetano se penjati, ali i dalje nevidljiv, ipak, širenje ima posljedicu, otkrije se svima koji dišu, TO JE DIM S MIRISOM. Stablo dima kojem krošnja završava negdje iznad oblaka (ili su oblaci krošnja?) počne se odmotavati kao rola zidne tapete s nejasnim uzorkom, kao prljavi prozor, kao zamagljeno ogledalo, opet magla, sad gusta i teška, TO JE DIM BEZ PORUKE. Onda se od središta, iz kojeg raste, počne lagano uvijati, puniti se suvišnim plinovima pa onda i suvišnim pokretima, kao da ga je netko zagolicao, poškakljao, bocnuo prstom ili puhnuo u njega, nastavi se pretjerano izvijati, bujati, bez jasne namjere, TO JE DIM S PORUKOM. Nitko je ne zna protumačiti. Nastavlja rasti, uvlačiti se u nosnice i veš, i neprestano se mijenjati, iz visokog dima opet u niski dim, u dim bez vatre, u vječni dim, u povremeni dim, u dim star osamdeset godina, u dim u boji, u bezbojni dim, u dimnu zavjesu, u dimnu poruku, u dim koji grize oči.





























































Što je vidjela lopata?

(prvi sloj zemlje koji u sebe prima sve ono čemu je teško pronaći mjesto na zemlji, ni po čemu ne daje naslutiti da se samo dva lakta dublje ponavlja selo, onakvo kakvo je iznad zemlje, sa svim potrebnim detaljima ponavlja se ispod zemlje, to je kompleksna slika koju nije teško predočiti ako se zamisli selo na samoj obali jezera za sunčanog dana i mirne površine, u refleksiji koja na površini vode ponavlja sliku sela toliko vjerno da bi, kad bi se kadar okrenuo naopako, teško bilo procijeniti što je refleksija sela na površini jezera a što selo, o takvom se ponavljanju ovdje radi, ispod prvog sloja zemlje koji se još redovito iskorištava, u slojevima koji su ostavljeni da miruju kao površina jezera, nalazi se selo, onakvo kakvo je bilo i kakvo je sad, zamrznuti odrazi sela otprije osamdeset, devedeset godina i odrazi od sada, jedni preko drugih, sa svime što jedno selo čini selom, vremenima, ljudima, psima, konjima, nabrajanje je nepotrebno i nemoguće i svaki pokušaj da se opiše taj odraz osiromašio bi sliku samog odraza, ali on postoji)




















































































Što je vidjelo uže?

Vrat je vrat je vrat je vrat.