KARLO ČARGONJA
→ Bio 

STORIES
→ Mjesto o kojem sam već pričao
→ Više se ne sjećam tko je pobijedio
→ Dok smo čekali da sve ovo prođe
→ Stvari koje nismo koristili
→ Dolar za gram ribe nije pošteno

PHOTOBOOK
→ Dok smo čekali

EXHIBITION
→ Kada se opet vidimo?

ASSIGMENTS
→ Danas je jučer od sutra
→ Works for Theatre
→ David Maljković: With the collection
→ Rijeka 2020 - Tobogan

Vodoravno

(uključuje zemlju i zrak ali ne uključuje vodu), onako kako je ruka naučila pomicati glavu, a glava ruku, s lijeva u desno, vodoravno preko horizonta koji dijeli zemlju i zrak, u neprekidnoj, oštroj liniji koja je tek privid jer tek prividno prati logiku zemlje, s lijeva u desno linija horizonta započinje približno na polovici slike svijeta od jučer i lagano se spušta u nešto što bi mogao biti usjek ili klanac, ili obično ulegnuće kroz koje je netko ugazio stazu na drugu stranu (ugaziti stazu), i onda se diže skoro pa naglo, pod kutom od trideset stupnjeva i odmah se smiruje u grbavu liniju horizonta kakav se može naći u nizinskim predjelima na sjeveru, pretvara se u ono na što se pomisli kad se kaže horizont, posve običan horizont, i neko vrijeme samo tako teče, mjestimice okrhnut kao rub starog tanjura, krnji horizont, diže se i spušta, ali ne ide zapravo nigdje, sve dok se ne zaobli poput dlana u koji je zasjelo nebo, i onda se naglo uzdigne stvarajući prvi lom u kontinuitetu, horizont lomi vlastitu liniju, pretvara se u nešto nalik koljenu diva koji leži iza brda, s druge strane, pa nastavlja uspinjati se i onda opet neko vrijeme miruje poput zadebljanja na opečenoj koži, a pad koji slijedi neočekivan je, posljednja velika razlika u visini nakon koje horizont teče mirno, bez velikih padova, uspinje se s lijeva udesno ujednačenim ritmom, bez puknuća, poput linije koju je netko povukao slobodnom rukom (povući liniju) pa se čini kao da diše i onda se potpuno smiruje, pretvara se u liniju koja više nije od olovke nego od noža ili lopate, i ponovno postaje horizont bez karaktera, bez obilježja, ono na što svatko pomisli kad se kaže horizont, posve običan rubsvijeta, put spasa za one koji su krenuli prije tri ili trideset dana s neke druge strane, (prstom pratiti liniju obzora), razdjelnica između ovdje i tamo, linija bijega, nešto za osvojiti, nešto s druge strane, linija ljepote, vikend pejzaž, uspavana zvijer kojom se plaše djeca, izbjeglička ruta, granica koju je nemoguće prijeći, a zapravo, a zapravo, a zapravo, a zapravo taj obzor ne postoji, ta linija ne postoji, ona je skup svih točaka u prostoru koje jedna s drugom nemaju nikakve veze, to je prevara oka koje sve što ne može sagledati s tri strane spaja u jednu točku pa te točke u liniju, pa se čini da je to jednostavna granica koju valja prekoračiti, linija do koje se može stići, mjesto koje je moguće opisati, rub koji se može nacrtati olovkom, granica između neba i zemlje, prepoznatljivi orijentacijski element, a zapravo taj oštar rub, ta čista granica obzora nije ništa drugo nego privid, ne postoji kao linija, kao čvrsta i jasna linija po kojoj se može prijeći, iako se neprestano pokazuje kao linija, savladivi kraj svijeta, ona se svakim prilaskom bliže lomi i rasipa i od horizonta ne ostaje ništa.

Okomito

Nema nikakve jasne smjernice osim tragova na ekranu koje su ostavili vjetar i kiša.

Okomito desno

(ponovni pokušaj izvan kadra)

Rasuti horizont sabija se u montažni spoj između dva vremena, dva prostora i dva objekta. Brzim treptanjem može se postići privid u kojem montažnog spoja nema, u kojem se spajane briše pa se čini da se brdo naslanja na obraz nepoznate glave a linija horizonta naglo i neobjašnjivo pada i na samom dnu kadra, prije nego se sasvim izgubi, pretvori se u zamućenu (okomito pod kutom od pedeset i pet stupnjeva) liniju ramena koja počne uzdizati se pod kutom koji isto to tijelo ne bi moglo svladati, i nastavi se penjati do sjene vrata i potiljka, nalik dubokom rezu koji hoće glavu (to je glava muškarca) odvojiti od trupa i sve južno od linije pretvoriti u malu pustinju posutu pjegama vremena, skrajnutu pustoš kojom nitko ne prolazi, osim možda ponekad nečije ruke, slučajno i oprezno, poput leće kamere, bez dodira, slučajni prolaznik (potpuno neiskorištena leđa). I tu bi sve moglo stati kad se linija ne bi probila kroz kanjon sjene i slomila se, naglo padajući prema drugom ramenu, ne znajući da će prije samog izlaska iz kadra naglo zakrenuti udesno, zamutiti se i pretvoriti u tijelo bez konture, u mrlju, u nesigurno sjećanje, u mjesto za nasloniti glavu.

Okomito lijevo

(drugi ponovni pokušaj izvan kadra)

Iznenađujuća je samouvjerena drskost kojom linija horizonta hoće nastaviti svoj put sredinom kadra prije nego što punom snagom, malo iznad mjesta izlaska iz kadra, udari u zid i razlije se u neočekivani interijer nepoznatog stana, u mirnu površinu poslijepodneva, opća linija u opću površinu zida, (slika svijeta ponavlja se i iscrpljuje u nekoliko osnovnih motiva, pet, najviše deset) i nastavi se kretati u nekoliko smjerova istovremeno, samouvjerenosti rasute u neodlučnost između prostora i iluzije, između zida i sjene, zatvorena u betonsku konstrukciju najsigurniji put pronalazi u točki u kojoj se spajaju površine, zid i plafon, zid i zid, ulazi u spoj kao u korito i spušta se, sasvim polako prema lijevom kutu kadra s namjerom da pobjegne ali zakoni pozitiva i negativa jedne sobe jači su od karaktera slučajne linije pa joj neprestano mijenjaju karakter i razvlače je između sebe, zapravo je lome u namjeri da je navuku na različite smjerove prostora koji bi lako mogli postati različiti smjerovi priče (u ovom slučaju, melankolije s najmanje jednom osobom u sobi), što dovodi do zaključka da linija od svog početka ne pokušava ništa drugo nego umaknuti priči.